Agresivno ponašanje je svako ponašanje s namjerom da se nekome drugom nanese šteta ili povreda bilo koje vrste.

Može biti verbalna ili fizička. Može biti:

• Nenamjerna, impulzivna agresivnost uzrokovana unutarnjom napetošću i razdražljivošću.
• Namjerna agresivnost uzrokovana nekim izvanjskim ciljem (igračka, privilegija).

Agresivnost kao način reagiranja, dijelom se nasljeđuje, a dijelom se uči.

Agresivni roditelji imaju, u pravilu, agresivno dijete.

Agresivno dijete obično odrasta u agresivnog odrasloga.

Djeca reagiraju agresivno kad su frustrirana, tj. kad ne mogu zadovoljiti svoje potrebe i želje, kad ih se sprječava u nekom naumu, zbog osjećaja nemoći, neuspjeha, tjeskobe i posebno zbog osjećaja bijesa i ljutnje.

KAKO POMOĆI DJECI DA SE «NOSE» SA SVOJOM LJUTNJOM I STRAHOM KOJI NE ZNAJU IZRAZITI DRUKČIJE NEGO AGRESIJOM?

1. Pružiti djetetu načine za izražavanje ljutnje, koji su prihvatljivi za njegovu okolinu. Kao «ispušni ventil» može poslužiti jastuk, lopte, trčanje i druge sportske aktivnosti.

2. Pomoći djetetu da bude svjesno svoje ljutnje i da je zna riječima izreći («Ljut sam»!)

Dijete se može izraziti kroz crtež, modeliranje s glinom ili plastelinom, glumu s lutkama i sl.

3. Razgovarati o ljutnji, što je to što ga ljuti, što radi kad je ljut/ljuta, pomaže li mu to u postizanju cilja, može li se to i drukčije, kako je onom drugom….

KAKO SPRJEČAVATI AGRESIVNOST?

1. Organizirati dječji svakidašnji život kao stabilan i predvidiv.
   • Sve u svoje vrijeme, na svome mjestu, na isti način (osjećaj sigurnosti)
   • Sport, rekreacija, opuštanje (smanjivanje napetosti)
   • Postavljanje granica i pravila prihvatljivog ponašanja (predvidljivost i sigurnost).

2. Učiti dijete prosocijalnom ponašanju – da dobrovoljno pomaže i dijeli s drugima, da bude velikodušno, da prepoznaje osjećaje drugih ljudi i djece i uživljava se u njih.

Koliko dijete više učite da se brine o drugima, da im pomaže i da ih tješi, toliko će manje biti agresivno i neuviđavno.

Svako dijete može naučiti da izražava svoju agresivnost na prihvatljiv način, da se brine o sebi i drugima, da razgovara i dogovara se, te da rješava sukobe na nenasilan način.

TREBA MU PRIMJER I PODUKA!

Adolescencija
…je vrijeme odrastanja, prijelaza iz nezrelosti djetinjstva u zrelost odrasle dobi. Taj prijelaz obuhvaća biološke, psihološke i socijalne promjene. Adolescenti postaju zainteresirani za seks i biološki su sposobni imati djecu. Postaju mudriji, sofisticiraniji i sposobniji donositi odluke. Također, povećava se nezavisnost i emocionalna razdaljina prema roditeljima, a raste važnost pripadanju grupi vršnjaka i prvih ljubavnih odnosa.
Određivanje točnog početka i završetka adolescencije više je stvar mišljenja nego apsolutna činjenica. Uobičajeno se razlikuju rana, srednja i kasna adolescencija. Rana adolescencija obuhvaća razdoblje od 11. do 14. godine, srednja od 15. do 18., a kasna od 19. do 21. godine života. Ta podjela odgovara načinu na koji naše društvo grupira mlade ljude u obrazovne institucije: prva skupina obuhvaća učenike starijih razreda osnovne škole, druga srednjoškolce, a treća studente.
Adolescencija je i razdoblje “bura i oluja”, brzih izmjena raspoloženja, unutarnjih konflikata i svađa s okolinom, buntovništva, ispitivanja granica, besmrtnosti, znatiželje i istraživanja svijeta. Mnogi odrasli zaborave na vrijeme kada su i sami bili adolescenti, vrijeme kada su i oni testirali strpljenje svojih roditelja. Mladi su se ljudi svih generacija, zbog njihovog drugačijeg načina odijevanja, ponašanja ili odabira glazbe, odraslima činili ekstremni, drugačiji i teško razumljivi. Međutim, suprotno uvriježenom mišljenju, entuzijazam u isprobavanju različitih identiteta i uloga, uživanje u umjerenoj količini zapanjujućeg ponašanja i testiranje granica najčešće vode adolescenta ka prihvaćanju roditeljskih i društvenih vrijednosti, prije nego li njihovom odbacivanju. Prema tome, umjesto da adolescenciju smatramo razdobljem buntovništva, krize i zastranjenja, puno točnije bi je bilo smatrati razdobljem procjene, donošenja odluka i preuzimanja odgovornosti u procesu sazrijevanja.

Kada bih ponovno mogla odgajati svoje dijete, više bih bojala prstima, a manje upirala prstom.

Manje bih ga ispravljala, a više s njim veze uspostavljala.

Skinula bih pogled sa sata, a više bacala pogled na njega.

Pobrinula bih se da manje znam, a da mi više bude stalo.

Išla bih na više izleta i puštala više zmajeva.

Prestala bih izigravati ozbiljnost i ozbiljno bih se igrala.

Trčala bih kroz više polja i gledala u više zvijezda.

Više bih ga grlila, a manje vukla.

Rjeđe bih bila stroga, a puno bih mu više toga priznavala.

Najprije bih mu gradila samopouzdanje, a kasnije kuću.

Manje bih ga poučavala ljubavi prema moći, a više o moći ljubavi.

Diane Loomans

1. Jedna od najvažnijih lekcija je ta o prirodnim posljedicama. Naučite djecu da svako ponašanje dovodi do određenih posljedica, i na njima je da preuzmu odgovornost tih posljedica.
2. Odolite davanju savjeta, osim kada adolescent to od Vas traži. Kao što je jedan roditelj lijepo rekao: “Što manje savjeta dajem, to više želi razgovarati sa mnom”.
3. Prihvatite odvajanje. Razvoj vlastitog identiteta tijekom adolescencije uključuje određeni stupanj odvajanja, ali ne i potpuno izoliranje od obitelji, da bi se uspostavila nezavisnost.
4. Pustite adolescenta da razmišlja o sebi. Neka Vas umiri činjenica da je dom sigurno mjesto gdje može ventilirati svoje frustracije, te srediti misli i shvatiti promjene u svom životu.
5. Očekujte nedosljednost od Vašeg adolescenta. On proživljava zbrku emocionalnih, fizičkih i hormonalnih promjena koje su prirodna karakteristika procesa odrastanja.
6. Dajte svojem adolescentu priliku da bude sam sa sobom kada mu je to potrebno.
7. Dozvolite i adolescentu da preuzme dio brige. Ako Vi brinete sve umjesto njega nikada neće postati odgovoran.
Ako se kućna pravila otvoreno izlože i dozvoli se rasprava o njima često se smanjuje sukob između roditelja i adolescenata. Naređivanje ne pomaže razvoju odnosa. Postojanje jasnih, dogovorenih pravila pomaže roditeljima jer ne moraju smišljati pravila putem, a olakšava i adolescentima jer znaju na čemu su i znaju da su u osmišljavanju pravila i sami sudjelovali.

Roditelji su najutjecajniji modeli svojoj djeci. Po njima djeca uče različite socijalne uloge i vještine, razvijaju samopouzdanje… To znači da ukoliko niste tolerantni, marljivi, srdačni, miroljubivi i sl., ne očekujte to ni od vlastite djece.

Što su to socijalne vještine, kako se manifestiraju, i koje su posljedice različitih socijalnih vještina?
Kako bi djecu poučili socijalnim vještinama, nije im dovoljno samo pričati o tome kako moraju biti ljubazna, velikodušna i sl., već im treba osmisliti i aranžirati situacije u kojima ih djeca mogu učiti i usvojiti. Također im nije dovoljno samo govoriti o tome što se ne smije i što ne rade dobro, već je izrazito važno reći im kada nešto naprave dobro.
• Pri poučavanju djece dobro je pozitivno potkrijepiti (=pohvaliti, nagraditi, dati pozitivnu pažnju) ponašanje za koje želimo da ga dijete zadrži ili razvije, a prekinuti i ignorirati ono koje želimo ukloniti iz dječjeg repertoara ponašanja. Izrazito je važno verbalno potkrijepiti dijete svaki put kada pokazuje socijalne vještine.

• U načelu izbjegavajte kažnjavanje jer ono za dijete ima komponentu ukazane pažnje (pri kažnjavanju obično vičemo, emocionalno se angažiramo). Npr., sramežljivo dijete trebamo pohvaliti i ohrabriti kada se druži s vršnjacima, koliko god to rijetko bilo, pohvaliti ga možemo i u društvu vršnjaka; ne treba mu poklanjati pažnju kada se krije od gostiju.

• Poželjno je da se roditelj koristi modeliranjem, tj. da sam pokaže neko ponašanje koje dijete učenjem po modelu usvaja te kasnije samo izvodi. Stoga, nemojte tući svoje dijete ako ne želite da se ono tako ponaša prema drugima. Ovisno o vlastitom načinu rješavanja problema, ono će rješavati probleme s drugima.

• Ako ćemo dijete znati ozbiljno slušati i dijeliti osjećaje s njim, tada će ono naučiti biti empatično u odnosu s drugima.

• Vrlo je djelotvorna i metoda igranja uloga. Npr., ako je dijete sramežljivo, kažemo mu ”Ja sam tvoj najbolji prijatelj. Uvijek se igramo onog što ja predložim i idemo kamo ja želim. Zamisli da ti danas želiš u kino jer film koji želiš gledati igra zadnji dan, a ja želim ići u zološki vrt. Pokušaj me uvjeriti da idemo danas u kino.” Nakon igranja uloga se analizira kako se dijete osjećalo u svojoj ulozi. Ukoliko je bilo neuspješno, zamijenimo uloge te modeliranjem pokazujemo djetetu kako se moglo ponašati, nakon čega opet razgovaramo o osjećajima i postupcima.

• Važno je odgajati dijete toplo i podržavajuće, te uvijek imati u rukavu neko iznenađenje za trenutke kada je dijete ponašanjem koje želite razviti stvarno zaslužilo pozitivno potkrepljenje. Da bi dijete bilo uspješno u socijalnim kontaktima s drugima izrazito je važan i razvoj samopouzdanja, a tu opet vi imate glavnu ulogu.

• Razgovarajte često sa svojom djecom, i pokušajte razumjeti što pokušavaju učiniti i što im je važno.

• Na pitanja djeteta uvijek odgovarajte ljubazno, osiguravajući mu podršku, te mu što češće postavljajte protupitanje kako bi imalo mogućnost samo odgonetnuti odgovor na svoje pitanje.

• Ne sputavajte svoje dijete redovito kroz duži period. Također se nemojte argumentiranim objašnjenjima protiviti svome djetetu, pogotovo kada ono prolazi normalno razdoblje negativizma (npr. oko 3 ili 5 godine).

• Osigurajte djetetu priliku za učenje. Poželjnije je dopustiti mu da s vama kuha, nego mu samo govoriti o tome. Pritom budite nenametljiv ”savjetnik”. Dijete će se jako dobro osjećati kada samo uspije u nečemu, a vi ga onda nemojte zaboraviti pohvaliti.

Čest uzrok neslaganja i sukoba između roditelja i djece je upravo pisanje domaćih zadaća. Svaki se je roditelj barem jednom zapitao treba li uopće pomagati djetetu oko pisanja zadaće te zašto njegovo dijete ima tako puno ili tako malo zadaće. Djetetu kojemu je to potrebno, svakako treba pomoći u pisanju domaćih zadaća. To nikako ne znači da zadaću treba napisati umjesto njega jer će dijete to shvatiti kao vlastitu nesposobnost, a i teško će shvatiti da je to njegova obaveza koju mora redovito i kvalitetno izvršavati.

Kod djeteta pokušajte razvijati odgovornost za izvršavanje svojih obaveza. Vi mu trebate samo pomoći, a ne ih izvršavati umjesto njega.

Djetetu objasnite ono što mu nije jasno, ukazati mu na pogreške koje radi i potaknuti ga da ih samo ispravi.

Ne treba neprekidno sjediti uz dijete dok piše zadaću. Važno je da dijete zna da ste mu na raspolaganju i da vam se može obratiti za pomoć, pitajući vas sve što mu nije jasno.

Ponekad je djetetu potrebno samo pregledati zadaću kako bi bilo sigurno da je dobro izvršilo svoje obaveze. Nemojte mu se nametati u zadacima u kojima mu to nije potrebno.

Za vrijeme učenja smanjite mogućnosti skretanja pažnje. Ugasite televizor i radio dok dijete piše zadaću ili dok uči. Djetetov stol neka bude uredan i čist. Također bi bilo dobro da dijete obavi sve druge poslove prije pisanja zadaće kako ne bi na njih mislilo.

Dobro je dogovoriti se s djetetom na početku školske godine kada će se pisati domaća zadaća (po dolasku iz škole, nakon ručka, nakon odmora, nakon igre…), kako bi kasnije izbjegli nesporazume.

Da bi dijete kvalitetno radilo domaću zadaću ili učilo, mora se dobro osjećati i biti odmorno. Ako je dijete žalosno ili ljuto došlo iz škole, prvo popričajte s njim i pomozite mu da se oslobodi neugodnih osjećaja te onda inzistirajte da se prihvati posla. Također dopustite djetetu da se odmori jer odmoran mozak bolje i brže razumije, a umorno tijelo ometa mozak u njegovu radu.

OSIM PITANJA KOJA SE RODITELJIMA NAMEĆU U VEZI POMAGANJA DJECI PRI PISANJU DOMAĆIH ZADAĆA, SIGURNO SE PITAJU I KAKO DA DJECA U UČENJU BUDU DJELOTVORNA, A PRITOM SE OSJEĆAJU DOBRO. EVO ŠTO MOŽETE POKUŠATI:

Kao i pri pisanju domaćih zadaća, poželjno je da djeca uvijek uče na istom mjestu. Samo sjedenje na mjestu, na kojem je dijete naviklo učiti, stvara psihološku spremnost za rad. Također je poželjno da dijete piše domaću zadaću uvijek u isto vrijeme u danu jer mu to omogućava da ima dovoljno vremena za pisanje zadaće kao i za predviđenu igru i odmor.

Mjesto na kojem dijete uči, a ujedno i piše zadaću, neka bude dovoljno prostrano i osvijetljeno. Na tom mjestu dijete mora moći i držati svoje knjige, pisaći pribor te ostale potrepštine za školu.

Ukoliko je djetetu prostor za učenje i pisanje domaćih zadaća uređen u prostoriji koju dijele i ostali ukućani, potrebno mu je dok uči i radi osigurati mir i tišinu. Idealno bi bilo da se radni stol nalazi u sobi djeteta jer se pisanjem zadaća i učenjem na odvojenom mjestu ono počinje osamostaljivati.

Na zid pored radnog stola možete djetetu staviti ploču na koju će dijete lijepiti razne papiriće-podsjetnike.

Jako je važno objasniti djetetu što se točno očekuje od njega što se tiče učenja. Neka vaša očekivanja budu dovoljno visoka, ali realna s obzirom na djetetove sposobnosti.

Korisno bi bilo i objasniti djetetu zašto je učenje važno i korisno za njega. Djeca, baš kao i odrasli, bolje i radije rade kada u tome vide smisao.

Potaknite dijete da pita sve što mu nije jasno jer je najteže učiti bez razumijevanja. Stoga je materijal poželjno učiniti što razumljivijim i smislenijim, npr. povezati ga sa starim znanjem, smisliti neke asocijacije uz gradivo i sl.

Važno je naučiti dijete da procijeni što je bitno kako bi moglo kratko ponoviti sažetak učinjenog materijala. Takvi sažeci su važni jer predstavljaju smisleni kostur oko kojeg se kasnije s lakoćom ”hvataju” detalji.

             Nikada nemojte umjesto djeteta pročitati lekciju, zapisati sažetak i dati mu da nauči. Najdragocjeniji dio procesa učenja je upravo navedeni rad na razumijevanju gradiva i odvajanju bitnog od nebitnog. Ako dijete uči po vašim sažecima, učit će mehanički , gradivo će brzo zaboravljati, a kada mu učitelj postavi pitanje drugačije nego vi, neće znati odgovoriti.

Objasnite djetetu kako je naučeno u početku potrebno dosta ponavljati kako bi se što duže zadržalo u pamćenju. Za to se mogu iskoristiti i kratki trenuci slobodnog vremena poput šetnje/vožnje do škole, čekanja autobusa itd. Također se stalno treba samoispitivati, a najviše se isplati pravilo aktivnog učenja – učenja s prepričavanjem gradiva svojim riječima.

Omogućite djetetu da uči i izvan kuće i škole. Uputite ga u knjižnicu, na slobodne aktivnosti i sl.

Pohvalite svaki djetetov uspjeh, a pogotovo trud i napredak. Važnije je da je dijete spremno uložiti napor da bi riješilo zadatak i da je napredovalo, nego kakvu je ocjenu dobilo.

Ne zaboravite da djeca uče imitiranjem važnih ljudi, najčešće roditelja. Promatrajući vas, dijete uči što cijeniti i što raditi. Zato, ako roditelji čitaju, igraju edukativne igre, vrednuju znanje, vjerojatno će i djeca učiniti isto.

“Kada sam bio dečko od 14 godina moj je otac bio toliko neuk da sam ga jedva podnosio u svojoj blizini. Međutim, kada sam napunio 21 zaprepastilo me koliko je on u sedam godina naučio.”

Mark Twain

Jedna od velikih promjena u adolescenciji je povećanje emocionalne udaljenosti u odnosu roditelj-dijete. Iako je i dalje prisutna emocionalna toplina u obitelji, adolescenti počinju graditi nove odnose izvan nje. Ti novi interpersonalni odnosi se stvaraju s vršnjacima. Što je dobar odnos između roditelja i djece?

Roditelji moraju postaviti standarde i pravila ponašanja kako bi spriječili da njihova djeca upadnu u probleme. Roditelji bi trebali zaštititi svoju djecu kada su u pitanju ozbiljniji ili teži problemi, ali izbjegavati pretjerano usmjeravanje i vođenje tijekom suočavanja s normalnim problemima.

Dobar odnos između roditelja i adolescenta sastoji se u pronalaženju ravnoteže između dozvoljavanja adolescentima da istražuju i zadrže svoju nezavisnost, i njihovog zaštićivanja i postavljanja granica.

Kako dijete ulazi u razdoblje adolescencije, počinje se povećavati sukob između adolescenta i roditelja. Količina i jačina sukoba se razlikuje u pojedinim obiteljima i ovisi o mnogo faktora. Sukob je obično rezultat promjena i sazrijevanja adolescenta, te načina na koji se ostatak obitelji prilagođava tim promjenama.

Oko čega su obično roditelji i adolescenti u sukobu?

Sukobi se obično javljaju oko jednostavnih stvari kao što je obavljanje svakodnevnih obaveza, financije, ili izgled. Također, česte su nesuglasice i oko obiteljskih odnosa, škole, razgovaranja na telefon, izlazaka, ljubavnih izlazaka, prijatelja i seksualnog ponašanja.

Adolescenti osjećaju konstantnu napetost između potrebe da ostanu bliski sa svojim roditeljima i shvaćanja da mogu biti nezavisni od njih.

Zašto je sukob između roditelja i djece u adolescenciji veći?

Tijekom adolescencije, mladi ljudi prolaze kroz razdoblje individualizacije. Tijekom tog vremena oni razvijaju vlastiti identitet i oblikuju vlastite stavove, odvojene od roditeljskih. To je normalan proces odrastanja. Također, adolescenti počinju uviđati da roditelji nisu uvijek u pravu, što se naziva “deidealizacija roditelja”. Sve to su posljedice promjena u načinu mišljenja koje se odvijaju tijekom adolescencije. Tada mišljenje adolescenata postaje apstraktnije i logičnije, te oni postaju više zainteresirani za koncepte kao što su pravda i prava. Te promjene u načinu mišljenja omogućuju adolescentima da preispituju roditeljski autoritet i stavove. Sukob između roditelja i djece obično se temelji na različitim načinima na koje roditelji i njihova djeca razumiju i definiraju obiteljska pravila i događaje. Adolescenti često smatraju da bi veliki broj stvari trebao biti pitanje osobnog izbora, a ne mišljenja roditelja, što je svojevrsno socijalno pravilo (običaj). Na primjer: Roditelj: “Dok si pod mojim krovom tvoja soba mora biti čista.” Adolescent: “To je moja soba, prema tome može biti kakva god ja želim da bude.”

Kada sukob postaje problematičan?

Sukob ima tendenciju povećavanja tijekom rane (12-14 godina), te čak i tijekom srednje adolescencije (15-17 godina), a smanjivanja tijekom kasne adolescencije (18-20 godina). Smatra se da je ljutnja glavna emocija povezana s sukobom, a praćena je tjeskobom, frustracijom ili osjećajem krivnje.

Sukob postaje problematičan kada:

• ljutnja postaje prečesta
• ljutnja postaje prejaka
• ljutnja dugo traje
• ljutnja vodi k agresivnosti
• ljutnja ometa posao ili odnos

Tko je izložen riziku od problematičnih sukoba?

Kada sukob postane problematičan u ranoj adolescenciji on nastavlja biti problematičan i kasnije u adolescenciji. Adolescenti i roditelji su izloženi većem riziku od sukoba ako:

• postoji bračni sukob ili je razvod braka u tijeku
• su adolescenti u situaciji da se moraju prilagoditi na novu obitelj
• je obitelj sama po sebi nestabilna, odnosno ako se roditelji ponašaju nedosljedno prema adolescentu.

Kako se adolescenti mijenjaju, što se događa s roditeljskom moći?

• Sukob će se češće javiti između majki i adolescenata zbog toga što su one obično bile više vezane uz djecu u predadolescentnom razdoblju.
• Čini se da tijekom adolescencije sinovi razviju veću moć nad majkama, što se može očitovati kao drsko odgovaranje.
• Sinovi također mogu postati fizički veći i agresivniji od oba roditelja, čime se njihova roditeljska moć umanjuje.

Što sukob između roditelja i djece znači za njihov odnos?

Unatoč činjenici da se roditelji i adolescenti često svađaju, to obično ne ugrožava njihov odnos. U stvari, većina adolescenata govori o osjećaju divljenja prema roditeljima, te o obraćanju njima za savjet, o osjećaju ljubavi i prihvaćanja. Velika većina adolescenata voli i poštuje svoje roditelje. Sukob u tom razdoblju života jednostavno predstavlja dio normalnog procesa odrastanja. Ove svakodnevne manje nesuglasice i prigovaranja olakšavaju adolescentima prijelaz iz dječje ovisnosti o roditeljima ka većoj nezavisnosti odrasle dobi.

Neke od tehnika suočavanja sa sukobom

Iako bi neki roditelji htjeli da njihovi adolescenti odrastu preko noći, oni ipak uviđaju da to nije moguće. Ono što slijedi je nekoliko ideja koje mogu pomoći roditeljima i adolescentima na putu odrastanja:

• Pokušati prihvatiti potrebe adolescenata što će pomoći u tome da roditelj bude od većeg utjecaja.
• Odnositi se prema adolescentima s jednakošću čime se smanjuje vjerojatnost delinkventnog ponašanja.

• Prihvatiti da sukob može biti pozitivna pomoć u smanjivanju neprijateljstva. Rješavanje sukoba nije lagan zadatak, a ovisi o tome kako se osoba odlučiti nositi s njim. I sama želja da se sukob riješi na pozitivan način može doprinijeti konačnom ishodu.

Sjećate li se vremena kad ste bili djeca i kako ste snažno vjerovali u neka imaginarna bića i koliko vam je bilo važno to vjerovanje u njih? Ako se sjećate, biti će vam lakše shvatiti zašto je čarolija prosinca važna djeci.

Obitelji koje djecu odgajaju u kršćanskom duhu njeguju običaje vezane uz rođenje Isusa, mnoge obitelji koje ne pripadaju vjerskoj zajednici u svoju obiteljsku “mitologiju” unijele su priču o Djedu Mrazu.

Djeca danas vjeruju u Barbie, Ninja kornjače ili u realnost igrica na Playstationu. Vjeruju li u Djeda Mraza, vjeruju li da kad legnu u krevet jedan dobroćudni starac brine o tome da njihova toliko željena igračke i dođe pod njihov bor?

Vjeruju li djeca u čaroban lik Djeda Mraza ili je on izgubio svoju moć?

Dobroćudni starac s velikom bijelom bradom, na Božić ili Novu Godinu obilazi kuće i dobroj djeci ostavlja poklone. Neke obitelji ostavljaju kekse i mlijeko za okrjepu njemu i njegovim sobovima. Dijete od njega dobiva poklon koji je i zaželjelo i prije par dana napisalo i poslalo na adresu negdje u dalekoj Laponiji ili na Sjevernom polu. Iako je Djed Mraz došao u naše domove tek u prošlom stoljeću, vjerovanje da Djed Mraz donosi poklone u nekim obiteljima postalo je dio obiteljskog folklora.

Složit ćemo se da je takvih mističnih i čarobnih priča i trenutaka u modernim obiteljima vrlo malo. Danas je svijet lišen mitova i vjerovanja, mala djeca putem medija lako spoznaju postoji li nešto dosita ili je nešto samo vjerovanje. I dok su nekad pravi junaci bili likovi iz priča nona i nonića, danas su dječji junaci oni koje vide na TV-u. Junaci su lišeni moralne pouke i sa samo jednom jasnom svrhom – postoje da bi se potrošili. Iz sezone u sezonu djeca mijenjaju svoje junake i Djed Mraz je često jedina čarolija koja već generacijama živi u nekim obiteljima.

Postoje razmišljanja koja propituju je li potrebno poticati vjerovanje u takve čarobne likove ili je bolje njegovati realistični pogled na svijet u odgoju djeteta?

Jedna studija napravljena u UK pokazala je da samo šestero od desetoro djece u dobi od osam godina vjeruje u postojanje Djeda Mraza. Ista studija pokazala je da u samo četvrtini ispitanih obitelji roditelji podržavaju djetetovo vjerovanje u Djeda Mraza.

Neki psiholozi i psihijatri smatraju da postoje dobri razlozi zašto bi roditelji trebali podržati dijete u njegovom vjerovanju u Djeda Mraza. 

Lynda Breen, psihijatrica iz Liverpoola smatra da je vjerovanje u Djeda Mraza dobro za moralni razvoj djeteta. Vjerovanje u dobrog djedicu obučenog u crveno odijelo, koji zna jesi li se ponašao dobro ili ne, pomaže djetetu da jasnije vidi razliku između dobrog i lošeg. Dijete je kroz priču o postojanju nekog tko na univerzalnoj razini gleda i prati dobra djela te ih nagrađuje, potaknuto da i samo počne stvarati jasnu sliku o dobru i zlu.

Breen naglašava da prevelikim racionaliziranjem djetetova života i gubljenjem fantastičnih i mističnih likova riskiramo da u budućim generacijama izgubimo dobar alat za kognitivni i socijalni razvoj djeteta.

Djed Mraz potiče kognitivni razvoj djeteta potičući ga da razvija svoju maštu, inspirira dijete na pisanje pisma, potiče ga na jasno izražavanje želja za sebe i druge, uz posebno često naglašavanje i želja za siromašne ili bolesne. Lik Djeda Mraza može dijete potaknuti da i ono samo preuzme ulogu njegovog pomagača i pripremi poklone za druge.

Takva izmišljena bića posebno su važna u razvoju djece od tri do pet godina života.

Roditelji se znaju zabrinuti kako će dijete reagirati kad shvati da Djeda Mraza zapravo nema, no na osnovu iskustva u radu s djecom i na osnovu napravljenog istraživanja, psihijatrica L. Breen navodi da su djeca najčešće pozitivna prema toj spoznaji, a da su roditelji ti koji oplakuju trenutak prestanka čarolije. Oni taj trenutak često vide kao gubitak nevinosti djetinjstva. Njen savjet je da roditelji trebaju djecu odgajati u realnosti svijeta, ali im ne oduzimati pravo na magične trenutke. Najčešće djeca u dobi od sedam godina sama prerastu vjerovanje u dobrog djedicu. Često se desi da se djeca pretvaraju pred roditeljima da on postoji, znači da znaju da njega stvarno nema, ali se i dalje pretvaraju jer uživaju u čaroliji i poklonima koji idu uz vjerovanje u Djeda Mraza.

Dr. Mark Salter iz Londona smatra da se razbijanjem takvih mitova u svrhu racionalizacije života djetetu oduzima mogućnost da život prihvati i kao neracionalno iskustvo. On kaže: “Kad god se desi nešto loše, roditelji su skloni tražiti uzrok tome, ponekad preanalizirajući situacije u kojima se dijete našlo. Kao da više nisu spremni prihvatiti da se neke stvari u našim životima jednostavno događaju.” U svojem tekstu objavljenom u Psychiatric Bulletinu naglašava da ako je obitelj dubokim uvidom došla do zaključka da Djed Mraz ne postoji, onda bi im jedino moglo pomoći da zamole Zubić Vilu za malo magije u svom životu.

                                                                       Izvor: www.roda.hr

1. RAZGOVARAJTE SA SVOJIM DJETETOM O ALKOHOLU I DROGAMA

Tako možete provjeriti neke krive stavove kod svojeg djeteta, kao “ionako svi puše, piju i drogiraju se “.

2. NAUČITE ZAISTA SLUŠATI SVOJE DIJETE

Dijete će rado s Vama razgovarati kad mu riječima i ponašanjem dadete do znanja da ga slušate.

3. POMOZITE SVOJEM DJETETU DA STEKNE POZITIVNO MIŠLJENJE O SEBI

Vaše dijete će se osjećati uvažavano kad pohvalite i nagradite njegove napore te kad ste korektni u vrednovanju njegovih aktivnosti.

4. POMOZITE SVOJEM DJETETU DA IZGRADI ČVRSTE VRIJEDNOSTI

Samo čvrste vrijednosti ohrabrit će Vaše dijete da radije kaže „NE“ nego da podlegne pritisku svojih vršnjaka.

5. BUDITE DOBAR PRIMJER SVOJEM DJETETU

Vaše navike i ponašanje mogu dosta utjecati na predodžbe koje Vaše dijete može imati o duhanu, alkoholu i drogama.

6. POMOZITE SVOJEM DJETETU DA SE SUOČAVA S PRITISKOM VRŠNJAKA

Dijete koje ima iskustvo da je voljeno trebat će Vašu podršku da kaže „NE“ nagovaranju vršnjaka na prvu cigaretu, alkohol ili nešto drugo.

7. POSTAVITE OBITELJSKA PRAVILA

Unaprijed utvrđena pravila u obitelji utjecat će na neuzimanje alkohola ili pušenja cigareta jer će Vaše dijete ZNATI što slijedi ako se ona prekrše.

8. PODRŽITE ZDRAVE I KREATIVNE AKTIVNOSTI KOD SVOJEG DJETETA

Hobiji, školska događanja i sportske aktivnosti mogu pomoći Vašem djetetu da ne počne uzimati alkohol, duhan i droge iz dosade.

9. UDRUŽITE SE S DRUGIM RODITELJIMA

Možete se udružiti s drugim roditeljima u grupu. Ona će davati podršku Vašim naporima u odgoju koji provodite kod kuće.

10. ŠTO UČINITI AKO SUMNJATE DA PROBLEM VEĆ POSTOJI

Možete naučiti prepoznati znakove uzimanja alkohola, duhana i droga te potražiti pomoć.

RODITELJI,

          VI MOŽETE POMOĆI SVOJEM DJETETU REĆI „NE“ DUHANU, ALKOHOLU I DROGAMA.

          KAO RODITELJI, IMATE POSEBNU MOGUĆNOST DJELOVANJA NA PODRUČJE BORBE ZA ZDRAVLJE VAŠE DJECE. ZAŠTO?

JER, VAŽNO JE ZAPOČETI  ŠTO RANIJE PREVENTIVNE AKTIVNOSTI. PRITISAK VRŠNJAKA POČINJE U DJETINJSTVU.

          VI STE TI  KOJI MOŽETE NAJOTVORENIJE RAZGOVARATI SA SVOJIM DJETETOM O OPASNOSTIMA VEZANIM UZ UZIMANJE ALKOHOLA, DUHANA I DROGA TE GA PRIREDITI ZA MOGUĆI PRITISAK OD STRANE VRŠNJAKA U BLISKOJ BUDUĆNOSTI – AKO VEĆ NIJE PRISUTAN.

POČNITE VEĆ DANAS!

U TOME ĆE VAM POMOĆI OVIH DESET SAVJETA.

POKAŽITE DJECI DA STE UZ NJIH.

PODIJELITE SVOJE VRIJEME SA SVOJIM DJETETOM, UKLJUČITE GA U SLOBODNE AKTIVNOSTI PREMA NJEGOVIM INTERESIMA.

POMOZITE SVOJEM DJETETU REĆI „NE“ DUHANU, ALKOHOLU I DROGAMA.

Prema OSAP priredilo Ministarstvo rada i socijalne skrbi, 1995.