preskoči na sadržaj

Osnovna škola Juršići

Login

Natječaji za zapošljavanje

Priroda/Biologija

OŠ Juršići

Kalendar
« Travanj 2014 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
Prikazani događaji

Tražilica
Brojač posjeta
Ispis statistike od 13. 2. 2010.

Ukupno: 44324
Povijest OŠ Juršići

Ulomak iz knjige KULTURNA BAŠTINA ROVERIJE I OKOLICE, u kojoj su objedinjeni svi materijali prikupljeni tijekom realizacije istoimenog školskog projekta u školskoj godini 2011./2012.

 

Počeci i razvoj školstva u Juršićima i okolnim mjestima

Počeci školstva vezani su uz prvog svećenika u Juršićima kojeg je kao svog štićenika i pomoćnog kapelana poslao biskup Juraj Dobrila. Bio je to svećenik Josip Velikanje koji je u Juršiće došao 1875.g. U tada hajdučku Roveriju u koju je, kako veli legenda, stigao s dva pištolja i nožem na boku koji su bili namijenjeni „nevjernicima“. Za glavu viši od većine svojih župljana, vrlo obrazovan, Velikanje je ulijevao strah razbojnicima, neradnicima i pijancima, ali i nadu poštenom i marljivom narodu. On je odmah po dolasku organizirao i održavao nastavu na hrvatskom jeziku u župnom stanu.

Godinu dana kasnije, 1876.g., izgradio je zgradu za školu, koja je preuzeta od „Družbe sv. Ćirila i Metoda“.

U “Našoj slozi” iz 1901.g. o tom događaju pronalazimo zapis da je “ Velikanje na svoj trošak zida školsku zgradu, sa vrtom i čatrnjom. Za ranom misom vidiš ga, gdje sa nekoliko seljana zida, uči ih pravokutno klesati ugao, ravno zidati uz uže, mjeriti okomito zid, vezivati kamenje... dozida školu i izuči više domaćih zidara. Sazidav velikim priegorom školu, poče neumorno kroz više godina u njoj podučavati.

Za učitelja je kasnije postavljen Miho Buršić koji je u selu i umro te je pokopan na mjesnom groblju 1893.g. Nakon njega bili su učitelji: Šepić, Svetličić, Medvidić, Radić i Rajčić.

U Državnom arhivu u Pazinu pronašli smo nazive nastavnih predmeta koji su se podučavali u školi u Juršićima davne 1891. godine. Bili su to: „ćudorednost, marljivost, vjeronauk, čitanje, pisanje, naukovni jezik, računstvo i geometrijsko oblikoslovje, zemljopis i poviest, risanje, pjevanje, tjelovježba i ženska ručna djela.“

Posljednji učitelj hrvatske škole bio je Jakša Brdar i žena mu Anka.

Talijanske vlasti 1925.g. ukidaju hrvatsku školu u Juršićima. Za učitelja Brdara u školskom ljetopisu zapisano je da je premješten u mjesto Sterna di Portule kod Bala, a zatim u Kalabriju te da se dalje ne zna o njegovoj sudbini.

Ljubaznošću Državnog arhiva u Pazinu dobili smo također na uvid nekoliko sačuvanih stranica školskog dnevnika iz 1922. godine (dnevnik rada škole u Juršićima za mjesec listopad) iz kojih smo uspjeli razaznati da je školska godina počela 1. listopada, da je učenika bilo puno i da su stoga išli u školu u dvije smjene, da su učenici prva dva tjedna nastave manje izostajali s nastave, ali već do kraja mjeseca broj izostanaka je znatno porastao, osobito u popodnevnoj smjeni (npr. na dan 30.X. s nastave izbiva čak 35 učenika, a 31.X. 21 učenik). Jezik na kojem je nastavnik ispisivao dnevnik bio je talijanski, međutim još uvijek se poštivao i materinski jezik lokalnog stanovništva te su iz nastavnih predmeta pjevanje i čitanje učenici pjevali pjesme i čitali ili učili napamet samo tekstove na hrvatskom jeziku i to slijedom kako je zapisano:

1.-8.X. 1922. canto: „Biranje pobratima“

8.-15.X. lettura del brano: „Bog u pomoć, „Posao“; a memoria: „Bog u pomoć“

15.-22.X. lettura del brano: „Gnjila jabuka“ , „Izdao se“; canto: „U dolini šumica“

22.-29.X. lettura del brano: „Rana jesen“; a memoria: „S Bogom lađe“; canto: „Nesreća ali ne najveća“, „Mala Milica“

29.X.-5.XI. lettura del brano: „Mrtvi dan“; a memoria: „Pada lišće“

U rubrici bilješke na dan 4.X. zabilježen je lokalni blagdan Frančiškova riječima: S. Francesco patrono di Roveria.

U školskom imeniku I.a. razreda školske godine 1922./1923. pronalazimo da su već talijanizirana sva prezimena učenika: Antonich, Bancovich, Bersich, Bilich, Bosaz, Bursich, Butcovich, Jursich, Mattias, Nadenich, Orlich, Vitassovich, Zuccherich.

Narednih godina nastavni program se sve više mijenja (talijanizira), a jačanjem fašizma u Italiji iz škola u Istri se u potpunosti izbacuje hrvatski jezik.

S druge pak strane talijanske vlasti puno ulažu u otvaranje i gradnju novih škola, pa tako i onih na Roveriji. Školska zgrada u kojoj se i danas odvija nastava u Juršićima talijanske vlasti izgradile su 1932. godine.

U ljetopisu OŠ Juršići o tim danima zapisano je:

 „Nova školska zgrada u kojoj je danas škola sagrađena je 1932.g. Kad je uvedena talijanska škola htjelo se djeci odmah prekinuti svaki govor i riječ na materinjem jeziku. Inače, talijanski učitelji nisu bili loši prema narodu jer su i sami bili domaći tj. Istrani. Narodu je bilo krivo radi ukidanja narodne škole ali nije si mogao pomoći ništa i nije smio to pokazivati ni o tome govoriti.“

U selu Čabrunići u to vrijeme talijanske vlasti otvorile su talijansku školu s jednim odjeljenjem.

Iz ljetopisa  škole u Čabrunićima:

…Djeci je bilo dosta teško u školi jer su znala govoriti samo hrvatski kako im se i u domu govorilo, a u školi se obučavalo talijanskim jezikom. Djeci se strogo branilo govoriti hrvatskim jezikom čak i za vrijeme odmora.

Učitelji, u koliko su i znali hrvatski govoriti voljeli su se služiti talijanskim kada bi u selu s kime razgovarali. Iako su djeca u školi učila samo talijanski i vlasti su zahtijevale da se ponište sve knjiga pisane hrvatskim jezikom, ipak su stariji ljudi sačuvali svoje drage hrvatske Čitanke i Početnice, te su kradomice podučavali svoju djecu i hrvatsko pismo kakovo su oni nekad u školi učili.“

Takvo stanje u školstvu vladalo je do kapitulacije Italije 1943.g. U Državnom arhivu u Pazinu  pronašli smo godišnji nastavni program OŠ Juršići iz ratne 1942. godine, za vladavine fašističke Italije. Nastavni predmeti bili su: vjeronauk, pjevanje, crtanje, recitiranje, rekreativne intelektualne aktivnosti, moralni i fašistički odgoj, tjelovježba, aritmetika, talijanski jezik i rad.

Pod rekreativne intelektualne aktivnosti podrazumijevalo se pričanje basni i pripovjetki te kratkih poučnih priča vjerskog ili domoljubnog sadržaja. Moralni i fašistički odgoj (educazione morale e fascista) odnosio se na dužnosti učenika, a to su bile, kako pojašnjava tadašnja učiteljica: „ red, točnost, čistoća, obzirnost, poslušnost, poštivanje učitelja i škole, prijateljski odnos prema drugim učenicima. Ponašanje djece kod kuće i u crkvi. Učenici se trebaju odnositi obzirno i s poštovanjem prema vlasti, na ulici, prema biljkama i gnijezdima, prema starijim osobama itd. Trebaju njegovati ljubav prema domovini, kralju, vođi (op. Patria, Re, Duce). Učenici također moraju izvršavati svoje dužnosti u fašističkoj organizaciji Figli della Lupa.“

Nastavni predmet osnovne spoznaje i higijena podrazumijevao je u to doba osnovne spoznaje o „školi, učionici, učiteljici, učenicima. O kućanstvu i životu u vlastitom domu. O hrani, odjeći, rasvjeti i grijanju. O prirodi koja nas okružuje (najpoznatije biljke i domaće životinje, atmosferske prilike, izmjena godišnjih doba) te o osnovama protuzračne obrane.“ Učiteljica nadalje navodi da bi djeca odrastala snažna i zdrava „moraju usvojiti i osnovna znanja o ljudskom tijelu i praktične osnove higijene, te sve ono što Fašizam čini za snaženje djece.“

Podučavala se isključivo talijanska abeceda, a slova su se učila izrezivanjem i slaganjem pomičnih kartonskih slova priloženih uz ilustriranu slovaricu.

Zaseban školski predmet bio je i rad (lavoro) koji se sastojao od „ privikavanja i osposobljavanja učenika za samostalno obavljajnje osnovnih radnji: sami se oblače, svlače, odlažu i uzimaju stvari, održavaju čistom i urednom školsku torbu i bilježnice iz školskog ormara, brinu o biljkama u učionici, poznaju materijal i pribor za ženski rad – vezenje, šivanje.“

Što je bilo s nastavom u školi u Juršićima nakon pada Italije pronalazimo zabilježeno u školskom ljetopisu:

Dizanjem narodnog ustanka u Istri g. 1943. prestao je rad talijanske škole. Partizanska škola nije bila održavana radi čestih naleta Nijemaca i fašista u selo. U samoj školi do oslobođenja bio je pet puta neprijateljski garnizon. (…) Kako nije bilo hrvatskih učitelja, počela se podučavati omladina koju su već prije naučili roditelji da čitaju i pišu hrvatsko pismo.

(...) 4. juna 1945. stigla je u selo omladinka - pomoćna učiteljica Golja Marija sa zadatkom da otvori školu. Ona je izvršila pripreme za otvorenje škole. Narod je s veseljem dočekao otvaranje svoje škole. U jesen 1.10.1945.g. stigla je učiteljica Karavidić Angelina. Tada je škola počela s radom. Rad je bio vrlo otežan. Škola je za vrijeme borbe ostala bez stakla, bez peći, bez ključanica i tako se išlo u susret zimi i buri bez ikakvih priprema.“

     Po okončanju Drugog svjetskog rata prve školske 1945./46. godine škola je imala 5 razreda, 4 odjeljenja, 2 nastavnika, jednu učionicu i 110 učenika. Vrt je bio prazan i neobrađen, a radilo se u smjeni od 8 do12 i od 13 do17 sati, a kada je bio dulji dan i do 18 sati.

   Sljedeće šk. 1946./47. g. škola je dobila još jednu učionicu iz učiteljskog stana, ali imali su samo jednu peć. Postavljena su dva stakla i popravljena je cisterna te su djeca imala vodu tijekom cijele godine.

            Veliko stablo kestena koje i danas krasi školsko dvorište posađeno je te godine, a u ljetopisu se detaljnije navodi da je " ...dvorište  zasađeno 3.12.1946. sa sadnicama divljeg kestena i čempresa (pina) sve unaokolo uz rub. Sađenje je uspjelo pa izgleda da će sve drveće rasti dobro i dalje. Za isto drveće kopane su kvadratne jame od 1 m u živom kamenu s budacima (pikunima). Na tom radu istaknuo se 4. razred - jer su učenici tog razreda svaki iskopao jednu jamu u živom kamenu i navezli mnogo zemlje izvana da se može posaditi isto drveće. Najvredniji u radu bili su: Brščić Dragutin i Banković Ivan pod rukovodstvom učiteljice Karavidić Anđe. Vrt je ograđen kamenim zidom, podigli su ga učenici 3. razreda uz rukovodstvo učiteljice Filinić Anke. U njemu je zasađeno povrće."

Problemi učiteljica koje su predavale skoro sve predmete nisu bili samo loši uvjeti u školi i nedostatak knjiga. Problem je bio i u velikom izostajanju djece s nastave kada bi počinjali proljetni radovi, a i roditeljski sastanci nisu uspijevali jer je odaziv roditelja bio vrlo slab.

Škola u Čabrunićima zatvorila se 1952.g. jer se nastava 7 godina odvijala po privatnim kućama. Učenici i namještaj preselili su se u Juršiće te su sa 146 učenika od 1. do 6. razreda radile samo 3 učiteljice.

Novost je te godine bila da „učenici nižih razreda imaju udžbenike, ali 5. i 6.r. nemaju čitanke što otežava usvajanje hrvatskog jezika.“

Školska godina 1954./55. počela je svečanim otvaranjem osnovne osmogodišnje škole u Juršićima. Nastala je spajanjem škole u Juršićima sa školama u Čabrunićima i Butkovićima. Broj učenika na 3 učiteljice iznosio je:

1. i 4. r.= 47 učenika

2. i 3.r. = 25 učenika

5.r. = 25 učenika

6.r. = 18 učenika

7.r. = 18 učenika

 

Narodna čitaonica Juršići otvorena je 29. studenog 1954.g.

Broj učenika narastao je na 156.

Naredna, 1955. godina, bila je rekordna po broju učenika. Školu je pohađalo 180 učenika uz 43 učenika iz škole u  Štokovcima i 22 učenika iz škole u Režancima.

Žitelji i učitelji u to vrijeme uporno su tražili elektrifikaciju sela zbog olakšavanja života i uvjeta rada.

Škola Juršići 1957.g. postaje centralna škola s područnom školom Režanci i područnom školom Štokovci.

27. prosinca 1959. škola je dobila ime Miho Županić i postavljena je natpisna ploča. Proradila je i školska kuhinja i učenici su dobivali jedan topli obrok dnevno.

Školsku godinu 1967./68. obilježio je požar u PŠ Štokovci pa su učenici dijelom išli u OŠ Svetvinčenat, a dijelom u PŠ Režanci. Godinu je obilježila i velika epidemija gripe i hepatitisa, ali i posjet velikih književnika Tone Seliškara i Ratka Zvrka.

Današnji čempresi u dvorištu zasađeni su 1969.g. Te iste godine došlo je do poboljšavanja uvjeta rada u školi. Nastava se odvijala u jednoj smjeni jer su školi dodijeljene dvije prostorije u Društvenom domu za učenike 1.- 3.r. i 4.r.

PŠ Štokovci zatvorena je 1970.g., a na Dan škole 25. svibnja 1970. svečano je otvoren i dječji vrtić u Juršićima.

Za školu je vrlo značajna 1976. godina. Slavila se 100-ta obljetnica prve hrvatske škole na ovom području. Tom prigodom mnogo je uloženo u obnovu škole: uvedena je voda i postavljen hidrofor, popravljen je krov i obojana fasada, postavljeni su parketi,  učionice su zidom odijeljene od uprave, napravljena je mala kuhinja s bojlerom, ostakljen je donji hol i postavljeni su priručni stolovi za marendu, ostakljena je gornja veranda, postavljena je nova ograda i portun, a u školskom dvorištu postavljena je bista Mihe Županića.          

Područna škola u Režancima zatvorila se1982.g. zbog malog broja učenika.

Godine 1985. učenici iz sela Režanci prvi put počinju dolaziti autobusom na nastavu u OŠ Juršići, a ne u PŠ Štokovci do koje su morali dugo pješačiti.

1990.g. zatvara se i PŠ Štokovci.

Školska godina 1999./2000. donijela je velike promjene. Uvelo se centralno grijanje, a željezne peći na drva otišle su u zasluženu mirovinu. Škola je dobila i školski autobus te otada nastava i prijevoz učenika više ne ovise o lokalnim vezama javnog prijevoza.

 

POVIJEST SELA JURŠIĆI I OŠ JURŠIĆI - ulomci iz ljetopisa (ožujak 2011.)

Ove godine čitajući ljetopis škole, koji se počeo pisati davne 1945.g. , otkrili smo mnoge zanimljivosti. Bilo je očaravajuće čitati zapise na starim požutjelim stranicama ispisanim krasopisom koje govore o vremenima naših djedova i pradjedova.

Zbog toga ću povijest škole trenutno prikazati služeći se opisima  iz tih ljetopisa. Ljetopis OŠ Juršići  počinje ovim zapisom:

Između današnjih sela Juršići i Cukrići, blizu pruge postojalo je u davno vrijeme selo sv.Petar. Stari ljudi čuli su od svojih starijih kazivati, da su oni pamtili kad je to naselje postojalo. To je bilo veće mjesto i imalo je crkvu. Ruševine se mogu još i danas naći na nekoj livadi.  Priča se da je to mjesto uništeno za turskog rata. Poslije tog rata osnovano je selo Juršići. Doselilo se nekoliko obitelji rodom iz Dalmacije i osnovali su selo. Selo je staro oko 200 godina…“

Počeci školstva vezani su uz prvog svećenika u Juršićima  kojeg je kao svog štićenika poslao biskup Dobrila. To je svećenik Josip Velikanje koji je u selo Juršići došao davne 1876.g. On je odmah po dolasku otvorio školu i održavao nastavu u župnom stanu. Kasnije je izgradio zgradu za školu, koja je preuzeta od „Družbe sv. Ćirila i Metoda“.

 

Prof. dr. Miroslav Bertoša iznio je zanimljive podatke o prvom svećeniku u juršićkoj župi, gdje je djelovao od 1895. do svoje smrti 1921. godine.

   „…Polovicom svibnja 1875.g. biskup Dobrila imenovao je Velikanju pomoćnim svećenikom u Juršićima, u tada hajdučkoj Roveriji u koju je, kako veli legenda, stigao s dva pištolja i nožem na boku, koji su bili namijenjeni „nevjernicima“. Za glavu viši od većine svojih župljana, vrlo obrazovan, Velikanje  je ulijevao strah razbojnicima, neradnicima i pijancima, ali i nadu poštenom i marljivom narodu. Župljanima je nametnuo „policijski sat“ i zabranio im da se poslije deset sati navečer kreću izvan kuće. „Ako ste vi hajduci“ rekao im je , „ja sam hajdučki pop, a tu su i moji pištolji!“ Velikanje je u Juršićima podigao školu, osnovao društvo „Narodnjak“, brinuo se o napretku ratarstva i stočarstva i širio prosvjetu. „

Za učitelja je postavljen Buršić Miho koji je u selu i umro te je pokopan na mjesnom groblju 1893.g. Iza njega bili su učitelji: Šepić, Svetličić, Medvidić, Radić i Rajčić.

 „ Godine 1922. vladala je u selu i okolini epidemija malarije. Narod nije još imao izgrađene cisterne, pa je trošio vodu za piće i kuhanje iz nečistih lokvi, u kojima je bilo mnogo komaraca i njihovih ličinki, te je tako došlo do zaraze.

Zatim je iz Italije dopremljena ribica koja uništava komarce. Pošto je u Istri velika suša, to se i lokve osuše, te je tako i ta ribica uginula.“

Posljednji  učitelj hrvatske škole bio je Jakša Brdar i žena mu Anka.

1925.g. nasilno je ukinuta hrvatska škola, učitelj Brdar premješten u talijansko mjesto Sterna di Portule kod Bala, a zatim u Kalabriju. Dalje se ne zna o njegovoj sudbini

Nova školska zgrada u kojoj je danas škola sagrađena je 1933.g. Kad je uvedena talijanska škola htjelo se djeci odmah prekinuti svaki govor i riječ na materinjem jeziku. Inače, talijanski učitelji nisu bili loši prema narodu jer su i sami bili domaći tj. Istrani. Narodu je bilo krivo radi ukidanja narodne škole ali nije si mogao pomoći ništa i nije smio to pokazivati ni o tome govoriti.“

U selu Čabrunići u to vrijeme (nakon 1918.) talijanske vlasti otvorile su talijansku školu s jednim odjeljenjem.

 

 

Iz ljetopisa te škole :

…Djeci je bilo dosta teško u školi jer su znala govoriti samo hrvatski kako im se i u domu govorilo, a u školi se obučavalo talijanskim jezikom. Djeci se strogo branilo govoriti hrvatskim jezikom čak i za vrijeme odmora.

    Učitelji, ukoliko su i znali hrvatski govoriti voljeli su se služiti talijanskim kada bi u selu s kima razgovarali. Iako su djeca u školi učila samo talijanski i vlasti su zahtijevale da se ponište sve knjiga pisane hrvatskim jezikom, ipak su stariji ljudi sačuvali svoje drage hrvatske Čitanke i Početnice, te su kradomice podučavali svoju djecu i hrvatsko pismo „kakovo su oni nekad u školi učili“ …

 Takvo stanje u školstvu vladalo je do 1943.g.

 

Iz ljetopisa OŠ Juršići:

Dizanjem narodnog ustanka u Istri g.1943. prestao je rad talijanske  škole. Partizanska škola nije bila održavana radi čestih naleta Nijemaca i fašista u selo. U samoj školi do oslobođenja bio je pet puta neprijateljski garnizon.

(…) Kako nije bilo hrvatskih učitelja, počela se podučavati omladina  koju su već prije naučili roditelji da čitaju i pišu hrvatsko pismo.

(...) U jesen 1.10. 1945.g. stigla je učiteljica Karavidić Angelina. Tada je škola počela s radom. Rad je bio vrlo otežan. Škola je za vrijeme borbe ostala bez stakla, bez peći, bez ključanica i tako se išlo u susret zimi i buri bez ikakvih priprema."

     Prve  školske 1945./46. godine škola je imala 5 razreda, 4 odjeljenja, 2 nastavnika, jednu učionicu i 110 učenika. Vrt je bio prazan i neobrađen, a radilo se u smjeni od 8-12 i od 13-17 sati, a kada je bio dulji dan i do 18.

   Sljedeće šk. 1946./47. g. škola dobiva još jednu učionicu iz učiteljskog stana, ali imaju samo jednu peć. Postavljena su čak 2 stakla i popravljena cisterna te djeca imaju vodu tijekom cijele godine.

   Stablo kestena  u školskom dvorištu potječe iz te godine.

" ...Dvorište je zasađeno 3.12. 1946. sa sadnicama divljeg kestena i čempresa (pina) sve unaokolo uz rub. Sađenje je uspjelo pa izgleda da će sve drveće rasti dobro i dalje. Za isto drveće kopane su kvadratne jame od 1 m u živom kamenu s budacima (pikunima). Na tom radu istaknuo se 4. razred - jer su učenici tog razreda svaki iskopao jednu jamu u živom kamenu i navezli mnogo zemlje izvana da se može posaditi isto drveće. Najvredniji u radu bili su: Brščić Dragutin i Banković Ivan pod rukovodstvom učiteljice Karavidić Anđe. Vrt je ograđen kamenim zidom, podigli su ga učenici 3.razreda  uz rukovodstvo učiteljice Filinić Anke. U njemu je zasađeno povrće."

 

   Gradnja Zadružnog doma u selu počela je 1.06. 1948. i bila je važan događaj. Nastava se zbog toga održavala od 6-10 sati i od 10- 14 sati kako bi učiteljice i djeca  poslijepodne pomagali u izgradnji.

 

   Škola je bila u lošem stanju. Nastava se kroz godinu odvijala u jednoj učionici. Nedostajalo je puno prozora i vrata.

   1950. g. sjajna vijest. Nabavljen je 1 štednjak za učiteljski stan.

   Problemi učiteljica koje su predavale gotove sve predmete nisu bili samo loši uvjeti u školi i nedostatak knjiga. Problem je bio i u velikom izostajanju djece s nastave kada bi počeli proljetni radovi, a i roditeljski sastanci nisu uspijevali jer je odaziv roditelja bio veoma malen.

   29.11.1949.g. završena je gradnja Zadružnog doma.

1950.g. počinje se polako uređivati cvjetnjak ispred škole. Zasađeno je 5 stabala trešnje, a uređeno je i igralište za odbojku.

   1952.g. zatvara se škola u Čabrunićima jer se nastava 7 godina odvijala po privatnim kućama. Učenici i namještaj sele se u Juršiće te sa 146 učenika od 1.-6. r. rade 3  učiteljice.

   Novost je da učenici nižih razreda imaju udžbenike, ali 5. i 6.r. nemaju čitanke što otežava usvajanje hrvatskog jezika.

   Zimi su izostanci bili veliki zbog gripe i hripavca. Veliki dio rada na obnovi škole obavljala su djeca s učiteljicama.

"...Školsko dvorište i vrt učenici ove škole stalno su uređivali uz pomoć učiteljica. Nešto se radilo na satu prirodopisa, a najviše poslije nastave tj. u slobodno vrijeme.

  Djeca ove škole, tj. 5. i 6.r. uz pomoć učiteljica očistili su, ispraznili i oprali školsku cisternu, koja je bila nečista, a voda neupotrebljiva. Sve sitnije popravke u školi i oko škole vršila su sama djeca ove škole, a najviše viši razredi.

   ...Djeca su jednom posjetila kino u Vodnjanu, gledali su film "Kekec"... "

 

  Školska godina 1953./54. zapamćena je po velikom snijegu u siječnju. Bura je bila tako jaka da je polupala stakla na prozorima i oštetila krov. Ali i  jedna lijepa vijest: nabavljena je još jedna peć!

 

   Školska 1954./55.g. počinje svečanim otvaranjem osnovne osmogodišnje škole u Juršićima. Nastala je spajanjem škole u Juršićima sa školama u Čabrunićima i Butkovićima. Broj učenika na 3 učiteljice iznosi:

1. i 4. r.= 47 učenika

2. i 3.r. = 25 učenika

5.r. = 25 učenika

6.r. = 18 učenika

7.r. = 18 učenika

 

 

   Za starije od 15 godina organiziraju se gospodarske škole gdje se uči hrvatski jezik, priroda i društvo, gospodarstvo i zdravstvo u večernjim satima uz petrolejku.

 

   29.11. 1954.g. otvara se Narodna čitaonica Juršići.

 Broj učenika raste na 156.

 

   Zanimljivost koja je zabilježena u ljetopisu za šk. 1955./56.g.

"...Uz pomoć članova društva "Naša djeca" , doma i škole priređen je svečani doček učenika 1. razreda. Svakom učeniku koji je prvi put stupio u školu pripremljen je mali dar, a koji ga je čekao na njegovoj klupi. Dar se sastojao od jedne jabuke, pisanke i nacrtanog cvijeta...."

 

   Sljedeća godina je rekordna po broju učenika. Školu pohađa 180 učenika + 43 učenika iz škole Štokovci  i 22 učenika iz škole Režanci.

 

   Škola i žitelji uporno traže elektrifikaciju sela zbog olakšavanja uvjeta rada i života.

 

   1957.g. škola Juršići postaje centralna škola s područnom školom Režanci i područnom školom Štokovci.

   27.12. 1959. škola dobiva ime Miho Županić i postavlja se natpisna ploča.

   Zbog nedostatka prostora, bez obzira na broj djece, u školi je bilo 6 odjeljenja. Ujutro su  nastavu pohađali učenici 6. - 8.r. a poslijepodne učenici 1./2.r. , 3./4.r. i 5.r.

Novost : proradila školska kuhinja. Učenici dobivaju 1 topli obrok.

   Oko 1963.g. konačno dolazi struja u selo i u školu.

 

    Školsku godinu 1967./68. obilježio je požar u PŠ Štokovci pa su učenici dijelom išli u Svetvinčenat, a dijelom u PŠ Režanci. Godinu je obilježila i velika epidemija gripe i hepatitisa, ali i posjet velikih književnika Tone Seliškara i Ratka Zvrka.

 

   Tijekom godina izmjenjivale su se u školi mnoge grupe: tamburaška, šahovska, streljačka, fotosekcija, pjevački zbor, dramska, recitatorska, matematička, povjesničari, orkestar, ritmika, nogometna, odbojkaška, rukometna i atletičarska. Školski sportski klub zvao se Jedinstvo.

 

   Današnji čempresi u dvorištu zasađeni su 1969.g. Te iste godine došlo je do poboljšavanja uvjeta rada u školi. Nastava se odvija u 1 smjeni jer su dobivene dvije prostorije, u Društvenom domu za učenike 1.-3.r. i 4.r.

 

    1970.g. zatvara se PŠ Štokovci. Učenici odlaze prvi put u školu u prirodi na Puntiželu.  Na Dan škole 25.5. svečano je otvoren i dječji vrtić u Juršićima.

 

   1976.g. značajna je za školu. Slavi se 100-ta obljetnica prve hrvatske škole na ovom području. Za tu prigodu uloženo je u obnovu škole:

-uvedena je voda i postavljen hidrofor

-popravljen je krov i obojana fasada

-postavljeni su parketi

-pregrađene su učionice od uprave

-napravljena je mala kuhinja s bojlerom

-ostakljen je donji hol i postavljeni priručni stolovi za marendu

-ostakljenja gornja veranda

-postavljena nova ograda i portun

-postavljena je bista Mihe Županića

 

Program za 100-tu obljetnicu škole bio je:

9:00 kolokvij "Roverija u prošlosti i danas"

11:30 otkrivanje spomen-ploče 

12:00 otvorenje sportskih terena kod Zadružnog doma

           i polaganje vijenca na spomenik palim borcima

13:00 otkrivanje biste Mihe Županića

17:00 kulturno-umjetnički program

    Te je godine uveden i običaj oproštajne večeri s osmašima ( tom prigodom s učenicima iz Divšića u njihovoj školi).

   Tijekom godina učenici škole obilježavali su mnoge značajne događaje i sudjelovali na mnogim natjecanjima.

 

Neka od natjecanja bila su:

- Djeca pjevaju                  

- Što znam o prometu

- Susret scenskih grupa  

- Vatrogasni podmladak

- Dan štednje                  

- Višeboj na Puntiželi i u Puli

 

   Krajem 70-ih i početkom 80-ih zbog broja djece radila je PŠ Štokovci, ali ne i PŠ Režanci.

1985. prvi put učenici iz sela Režanci dolaze autobusom u OŠ Juršići, a ne u PŠ Štokovci do koje su morali dugo pješačiti.

 

   80-ih nastava za niže razrede odvija se i dalje u Zadružnom domu, kao i tehnička radionica, dok viši razredi imaju nastavu u školi i dvije radne subote.

    1987. škola i selo priključeni su na gradski vodovod, a 1985. dobivaju i telefon.

 

  90-ih našu školu polazi oko 80 učenika, a 1990.g. zatvara se PŠ Štokovci.

1997.g. izlazi prvi broj školskog lista "Brist". Prije njega dugi niz godina izlazio je školski list "Stručak", ali nema zapisa od koje godine. Pretpostavljamo da je počeo izlaziti tijekom 70-ih .

 

    Školska 1999./2000.g. donosi velike promjene. Uvodi se centralno grijanje, a željezne peći na drva odlaze u zasluženu mirovinu. Dobivamo i školski autobus te nam nastava i prijevoz učenika više ne ovisi o lokalnim vezama javnog prijevoza.

 

   2007.g. pregrađuju se donje dvije velike učionice pa tako dobivamo 3 učionice i prostraniju knjižnicu. Na gornjem katu ostaju dvije učionice i informatički kabinet.

 

   2010.g. konačno nam se obnavlja cijeli krov koji je propuštao na više mjesta (zadnji veliki popravak je bio davne 1976.g.)

 

    Popis ravnatelja OŠ Juršići:

1945. - 1948. - nema podatka

1949. - 1957. - upravitelj Štokić Matilda,

                        povremeno Vladimir Takač i Anka Srdoč

1957. - 1962. -  Margerita Buršić

1962. - 1964.  - Franjo Žic

1964.- 1969.  -  Barbara Juršić

1969. - 1986. - Marija Pavlović

1986. - XII. 2010.  - Antica Topalović

2011. - Suzana Šegota

 

 

  

 

 

 

 

   

 


Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju

preskoči na navigaciju